TVRTKO STIPIĆ
Živjeti
(CD 574-16)

1 Na povratak tvoj čekam
2 Ti nećeš pustit me (Tu non mi lascerai)
3 Kaži zašto me ostavi (Poios se pire kai mou fyges)
4 Zar ne znaš
5 Hvala ti srce (Spasibo serdce) (gost Sandra Bagarić)
6 Noćaš (Dalmatske brehy)
7 Najljepša si ti
8 Jesenska ruža
9 Snivaj
10 Takav život pruža čar (Voglio vivere cosi)
11 Piši mi (Scrivi mi)
12 Živjeti (Vuivere)
 

Stvar na papiru možda izgleda jednostavno – uzmeš tucet prašnjavih evergrina, malo ih osvježiš, okupiš ekipu starih glazbenih frendova da ih skupa s tobom izvedu i voilà, imamo album. No, u slučaju debi albuma diskografskog debitanta u 46-oj, Tvrtka Stipića (r. 1970. u Zagrebu), opernog tenora zagrebačkog HNK, stvari su ipak nešto malo kompleksnije. „Živjeti“ je ono što bi u angloameričkom glazbenom univerzumu nazvali labour of love, mjesto gdje zanat i virtuoznost susreću istinsku ljubav, da ne kažemo zaluđenost glazbom, koja je Stipiću i njegovim „partnerima u zločinu“ očito puno više od pukog zvanja i zanimanja. 

Jedan rasni, moćni, mediteranski tenor uronio je ovdje (doslovno) punim plućima u svijet vanvremenskih klasika (nastalih mahom prije Drugog svjetskog rata i to iz pera otprilike podjednako domaćih i stranih autora), oteo ih zaboravu prašnjavih ploča iz mračnog kuta djedova tavana i učinio ih svježim, novim, aktualnim, sasvim svojim... Delikatne note i zvuci koje prizivaju u sjećanje mirise nekih davnih, možda i boljih vremena kad je primjerice tango (kojeg ovdje hvala bogu ima u izobilju) bio puno više način života i svjetonazor nego tek obični ples s ružom u zubima. Zdrava je to dakle nostalgija u ovom današnjem do besvjesti ubrzanom, digitalnom, gadget-iziranom svijetu selfie-a i društvenih mreža, nostalgija koja traži od svog konzumenta da zastane na čas, ukrade trenutak od svog užurbanog dana i prepusti se uživanju u zvucima iz nekog drugog, nama tako dalekog i nepoznatog svemira. Nisu naravno odmogli ni vješta produkcija i „barokno“ bogati aranžmani Tonija Eterovića, koji osim spomenutog tanga uvode u priču i prizvuke bossa nove (u divnoj „Snivaj“ pokojnog akademika dr. Nenada Grčevića) i gypsy swinga, kabarea i valcera, a grijeh bi bio ne spomenuti besprijekorne violine Josipa Novosela (Tango Appasionato) i Emila Gabrića (Paganini Band), gitaru Maria Igreca (Cubismo), glas Sandre Bagarić (duet „Hvala ti srce“, poznatiji kao „Ja ljubim“) kao i vrijedan doprinos brojnih drugih suradnika.

No, u epicentru zbivanja je Stipićev jedinstveni glas i njegova iskusna, uživljena, znalačka, šarmerska i šmekerska izvedba. Albumu koji počinje dramatičnim taktovima i teškim riječima „...prošli su dani sreće svi...“, azavršava s hedonističkim „...radosti hoću ja ...“  naprosto je suđeno biti sjajan.

IVAN-VANJA RUNJIĆ

izvor i slika: Aquairus Records