Začuđujuće likovno bogatstvo sakupljano je na Palmižani, na malom hvarskom otočiću sv. Kliment. Zbirku je s iznimnom motivacijom, s ljubavlju i znanjem, stvorila na otok doseljena Zagrepčanka, nekoć novinarka, Dagmar Meneghello, koja je, čuvajući i obnavljajući obiteljsku baštinu, naslijeđeni prirodni i kulturni ambijent oživjela ugostiteljskom djelatnošću i duboko ga prožela stvaralačkim sudjelovanjem.

Svoj odlazak iz gradske sredine Zagreba ubrzo je nadoknadila intenzivnim druženjem s umjetninama, a potom i sustavnim pozivanjem samih umjetnika, koji su u povlaštenom okružju mora i sunca, svjetlosti i zraka, neposredno reagirali vitalnom energijom. Kako je često pozivala mlade, upravo stasale, slikare i kipare, njezino im je gostoprimstvo znalo biti prvi korak u društvenoj recepciji, a Dagmar im je svojim vezama u inozemstvu također znala omogućiti i daljnje korake u ozbiljnoj afirmaciji.

Premda mnoga od okupljenih djela nisu nastala u „rajskoj“ palmižanskoj okolini, zbirka ima dominantu hedonističkog predznaka, slike i kipovi pretežno afirmiraju ljepotu i živost ljudskog tijela, odnosno slikovitost i bujnost krajolika. Doista, Dagmar Meneghello se u svojoj kolekciji najradije opredjeljuje za djela erotskoga nadahnuća i za ostvarenja snažnoga, prepoznatljivoga osobnog pečata.

Rasponi odabranih umjetnika idu od klasika hrvatskog modernizma, preko zrelih i zaokruženih opusa takozvane srednje generacije, pa do sasvim mladih darovitih početnika, s time da oscilacije ukusa obuhvaćaju nomadske i postmodernističke pozicije te iznimno relevantnu dionicu ženskih autorica i feminilnog senzibiliteta.

Cjelina zbirke ima muzejski i galerijski karakter, a antologijski izbor na izložbi u Galeriji Klovićevi dvori kao pars pro toto prenosi nam neosporne sakupljene likovne vrijednosti i svjedoči izrazitost i domišljenost suputničkog praćenja i kolekcionarskog angažmana osnivačice zbirke Dagmar Meneghello.  

Pedeset godina je prošlo otkad se ona povukla na otok, ali nametnuta izolacija zapravo je samo pojačala njezinu čežnju i potrebu za intenzivnijim življenjem kroz umjetnost. Obiteljske obaveze jesu je zaokupile i dale joj nemalih satisfakcija, ali životni standard, što se iz godine u godinu povećavao, omogućio joj je da se može predati i svojoj ljubavi za slikarstvo. Zapravo, uređujući zapušteni obiteljski ljetnikovac, dograđujući kućice i paviljone na otočiću, istodobno ih je opremala izvornim umjetninama te sve više ugošćivala odabrane slikare i kipare, koji joj u međuvremenu često postadoše i bliskim prijateljima.

Trenutke odmora od djelovanja mogla je posvetiti praćenju kulturnih tokova, a rijetke dane zimskih odlazaka s otoka (nakon odrađenih sezonskih obaveza) provodila bi na putovanjima ili boravcima u rodnome Zagrebu, gdje bi posjećivala izložbe i ateljee umjetnika. Tako sam i ja Dagmar upoznao u Zagrebu, u domu slikara Ordana Petlevskoga, prije četrdesetak godina, kada sam priređivao retrospektivnu izložbu tog umjetnika. A kad sam pisao monografiju Nives Kavurić Kurtović mogao sam se obratiti Dagmar zbog uvida u njezinu zbirku, u kojoj su već bila brojna reprezentativna djela navedene slikarice. Prisniji odnos sa samim autorima, što ga je uspostavila nakon prvih koraka preko galerijskih posrednika, omogućio joj je povlaštene uvjete u odabiru i nabavljanju umjetnina. Potom sam imao prilike u nekoliko navrata boraviti na Palmižani te bolje in situ upoznati okupljena djela i kriterije njihova izlaganja, povezivanja, razvrstavanja. Moglo se osjetiti kako djela žive u prostoru, kako su se često upravo srodila sa sobama i dvoranama, kako tvore cjeloviti ambijent i nude atmosferu vizualnoga dijaloga s okolinom, odnosno ljepotu intimnoga ugođaja. Naravno, cjelina i postav u ambijentu proizlaze iz zanimanja i ukusa sakupljačice, a sveopći učinak i iz sklada intenzivne prirode i „pitome“ kulture, ali nipošto ne dovode u pitanje autonomiju pojedinih umjetnina, ne dokidaju značenje i zračenje što ga svaka slika i svaki kip emaniraju nezavisno od konteksta u kojem su se zatekli.

Zagrebačka izložba zbirke Dagmar Meneghello ne može niti kani obnoviti učinak palmižanskih ambijentalnih situacija, a još manje ponuditi uvid u cjelinu. Ali, i suženi izbor na glavna djela i najkarakterističnija imena, omogućit će nam uvid u afinitete i kriterije sakupljačice, potvrditi relativnu homogenost njezina estetskog stava te na svoj način ukazati na znane i manje znane vrijednosti modernoga i suvremenoga hrvatskoga likovnog stvaralaštva. Doista, užitak je susresti se s radovima biranima s namjerom da unesu živost, da iskažu neravnodušnost, da ukažu na raznovrsnost, da izazovu radost, da potaknu osjetljivost, da razmaknu ograničenja, da razbiju sljepoću i gluhoću primaoca…

Panorama Dagmarinih odabranika (i odabranica) ide od protagonističkih figura našega modernizma, od doajena kanoniziranih još od sredine prošloga stoljeća, preko ključnih pojava i jakih individualnih opcija nedavne prošlosti, pa sve do sasvim mladih autora, gotovo početnika s upravo završenom Akademijom. Nemoguće je panoramski preći čak ni preko svih za ovu priliku selektiranih slikara i kipara, no možemo i moramo nabrojiti barem najkarakterističnije pojave, započinjući s nestorom Željkom Hegedušićem, koji je sakupljačicu morao privući svojom nekonvencionalnom fantazijom, mladenačkom vizijom neposustale erotske zaigranosti.

Sa strane skulpture Kosta Angeli Radovani ponudio je doživljaj bujne tjelesnosti, sklada koji ne proizlazi iz dogovorenih proporcija nego iz dinamične ravnoteže vitalno shvaćenog volumena. Na kiparskoj parceli Raoul Goldoni je zastupnik organičkog nadahnuća i pročišćenosti oblika i materijala, dok je Ivo Šebalj u specifičnosti slikarskog promišljanja i svođenja na bitno došao do sasvim osobne sinteze.

Neusporedivim nomadizmom i morfološkim oscilacijama Ferdinand Kulmer je ocrtao putanju možda najustrajnijega traženja „čvrste točke“ slikarstva, koju je pak – nakon radikalnosti raskida – Đuro Seder pronalazio u ekspresivnoj predanosti gesti i boji, a pritom i u izrazitosti ikonografske simbolike. Antropomorfizam Ivana Sabolića dobio je u kiparstvu antipod u materičkoj i strukturalnoj znatiželji Belizara Bahorića. Slično bismo mogli reći i za odnos Zvonimira Lončarića, skulptora podsmješljive figuracije suzdržane nježnosti, i Josipa Diminića, zauzetoga tražitelja prvotnih oblika i protosimboličkih formacija.

Dionica radova Nives Kavurić Kurtović, u svim tehnikama, disciplinama i dimenzijama, svakako predstavlja jedan od vrhunaca zbirke, i jamačno je „izbor po srodnosti“ sakupljačice, koju je slikarica evidentno začarala svojim magičnim preobrazbama i katkad afirmativnim, a katkad mračnim biomorfnim asocijacijama na materinstvo i ljubav, na eros i thanatos.

Drugi pol evidentnih Dagmarinih afiniteta naći ćemo u djelu Ivana Lesiaka, koji dosjetljivo spreže klasičnu antičku mitologiju s drastičnom ekspresionističkom deformacijom, postižući oksimoronske učinke silovitosti i umilnosti, privida sklada i jetke poruge, vitalnog erotizma i lascivnosti u sudaru s grotesknom zbiljom i nedaćama vremena. Na neki je način Lesiakov opus amblematičan kao primjer srednjoeuropskoga umjetnika u konfrontaciji s Mediteranom, pa i po tomu možda posebno blizak i izazovan za senzibilitet same kolekcionarke.

Boravak Borisa Bućana na Palmižani urodio je radovima distingvirane kontemplacije krajolika, posebno zraka i mora, to jest samoga okružja, odnosno iz svođenja pogleda na obrise otoka  i obzorje u daljini došlo je do sinteznih abrevijatura.

Vrkljanova pak parcela odnosi se na rane radove, u kojima je fenomene pojavnog svijeta prevodio na strogu sintaksu elementarnog likovnog jezika. Ondulatorni oblici Ante Marinovića proizlaze iz divljenja morskoj pučini, animalia Mira Vuce znak je empatijske participacije, a nađeni predmeti dobili su u Daliboru Stošiću demijurga sposobnoga da im udahne novi život.

Prisutnost Kuzme Kovačića i Peruška Bogdanića u zbirci dijelom je uvjetovana i njihovim hvarskim korijenima, afektivnom i lokalnom blizinom, jer ih je Dagmar mogla pratiti još od njihova starta u domaćoj im galeriji „Na bankete“ te uočiti njihove darovitosti što su se potom razgranale i razvile u raznim smjerovima.

Petra Dolića i Petra Hranuellija te Fikreta Libovca mogli bismo pridodati kao logične nastavljače kiparskoga minimalizma ili esencijalizma, a Nikolinu Ivezić, Dinu Merhav i Alanu Kajfež uvrstiti kao dobre predstavnice inače znatno zastupljenije feminilne grupacije, koju uvjetno smijemo općenito svrstati pod krilaticu „ženskog likovnog pisma“, premda to nipošto ne isključuje i izražene individualne specifičnosti.

Izrazitu vezanost za Palmižanu, da ne kažemo: usidrenost, naći ćemo u radovima Živka Grozdanića Gere, koji je u ambijentu otoka razvijao svoje fantazmagoričke crtačke konstrukcije, a posebno u slikama Tonija Franovića, gdje se u bujnoj gestici i zvučnoj i zračnoj kromatici očituje izrazit pleneristički doživljaj.

Sasvim mladi, najmlađi zastupljeni autori Petar Cujo, Ivan Valušek i Nikolina Vudrag svjedoče neprekinutu nit Dagmarina pIzbor iz zbirke Dagmar Meneghelloraćenja, pozivanja i ugošćivanja darovitih likovnjaka, ali zapravo i ponajprije su pokazatelj baš njihova hodočašćenja na izvore svjetlosti i čistoće mediteranskog mikrouniverzuma.

S uvjerenjem da se kontinuitet kreativne simbioze umjetnika i sakupljačice – odnosno svojevrsnoga mentorstva u odnosu na slikare i kipare – nastavlja, pozdravljamo ovom zgodom prvu prezentaciju dijela kolekcije u reprezentativnim prostorima grada iz kojega Dagmar Meneghello potječe i u koji se rado, a posebno na ovaj način, vraća.

Tonko Maroević

Izbor iz zbirke Dagmar Meneghello