U finim vinima kakva sam kušala u vinariji Plančić, a potom i Bojanić na otoku Hvaru, uživam, ali teško da bih mogla biti vinarka. Nisam baš od onih koji uživaju u berbi grožđa, a na obrađivanje vinograda gledam kao na težak posao i to i u fizičkom, ali i u psihičkom smislu, jer činjenica da sav tvoj trud i rad može propasti zbog loših vremenskih uvjeta nije nešto s čime se lako nositi. 

S druge strane, u vinariji bih mogla raditi neke druge poslove jer sve više naših vinara svjesni su da je važno ulagati u razvoj svoje, autentične priče i brenda koji i uz pomoć nje, a ne samo grožđa, dobiva svoj okus, miris, boju... 

Ali da se vratim na branje grožđa, u šali znam reći da imam "traume iz djetinjstva", jer je pokojni djed imao vinograd i imala sam osjećaj da se stalno nešto mora u taj vinograd ići raditi, a berba kojoj se većina ljudi veseli, meni je strašno išla na živce, jer sam znala da ću taj dan skoro cijeli provesti u vinogradu, s "dosadnim starcima", da će deda navinuti radio pa će oni još i pjevati (naravno ne meni tada napete dance hitove), a na kraju će se dok ne padne mrak, družiti i nazdravljati uz pečenog kozlića i još ću se doma (a to je bila strašna sramota), morati voziti na kultivatoru.
Da se razumijemo, nije moja obitelj mene iskorištvala kao dječju radnu snagu, niti sam se ikad u vinogradu naradila, ali valjda su mislili da mi godi boravak u prirodi, a ja sam valjda u to vrijeme mislila da bi mi bolje godio boravak pred MTV ekranom.

Ostavila je ta "trauma" traga pa nikad nisam imala posebni interes, niti želju ići u berbu, a ne sjećam se da me ikad itko u mojoj odrasloj dobi i pozvao. 

Pa je tako ispalo, prolete godine, da u berbi sigurno nisam bila dvadesetak godina. Do ove, eto i po ovome, drugačije i posebne 2020. godine. 

"Vinarija Plančić", tj. njen vlasnik Antun Plančić zaslužan je što je moja noga, ali i ruka sa škarama za rezanje, ponovo kročila u vinograd. I naravno, da priča bude ekskluzivnija, u prvoj berbi nakon xx godina društvo mi je pravio ni manje ni više nego stric aktualnog premijera Andreja Plenkovića, vremešni, ali itekako lucidan i stasit, gospodin Jovanino Plenković. 

O njegovom burnom životu s obje strane Atlantika, slušali smo zanimljive priče, a politologinja u meni nije mogla ne prokomentirati nećaka i mudro zaključiti da mi nije jasno zašto čovjek pored toliko vinograda i ljepote u kojoj bi mogao uživati na Hvaru, vrijeme i živce troši u svakodnevnim političkim dramama. 
Nije red otkriti što je stric na to imao reći, ali zanimljivije od toga bilo bi doznati kakve je savjete (po pitanju žena, jer navodno se radi o velikom zavodniku), dao jednom od kolega iz naše vesele družbe. Ali Marko šuti, ništa ne otkriva. 

Gospodin Plančić nas je prije odlaska u berbu, odveo na mjesto s predivnim pogledom na Ager,  Starogradsko polje koje je zbog svoje iznimne arheološke vrijednosti i parcelacije polja, sačuvane još od antičkih vremena, 2008. g. upisano na UNESCO listu svjetske baštine.  

Impresivno je znanje tog čovjeka o hvarskoj zemlji i njenim plodovima, o svakoj bobici grožđa koja tu raste, o propisima, zakonima, ali i propustima koji otežavaju razvoj vinske scene pa i njen propulzivniji proboj na europsko i svjetsko tržište. 

Plančići su pioniri hrvatskog privatnog vinarstva i na svom putu bili su i na vrhu i na dnu. S dna su se vratili zahvaljujući znanju i zajedničkom trudu Antuna i njegove kćeri Magdalene s kojom je kreirao novu poslovnu politiku fokusiranu na proizvodnju manjeg broja butelja koje će se prodavati isključivo u hotelima, restoranima i kafićima. 

Težake je nakon berbe red i počastiti, a da mi netko obeća gozbu kakva nas je dočekala u vinariji, radila bih i bez nadnice. Uz predjelo - slane inćune s motarom i maslinama utopljenim u divnom maslinovom ulju pili smo Bogdanušu iz 2019., a potom smo uz preukusnu gregadu koju je od škarpine, orade, kovača i pagara skuhao Jurica Tomičić iz hvarskog restorana Kod kapetana, uživali u vinima Ager i Ager Reserva. 

Gregada, koja je u prošlosti imala etiketu sirotinjskog jela težaka,  danas je, kao zdravo, domaće, autohtono jelo, doživjela veliku popularizaciju. 

Kao desert su nam posluženi domaći paprenjaci i Plančićevi crnjaci. 

Doduše, Pharos Opol je polucrno vino, ali nakon njega uslijedila su prava, puna crna vina, Darnekuša te Plavac mali iz 2017.  Potom plavac Pharos Reserva 2015  i za kraj fantastični Pharos Grand Cru 2012,  mješavina plavca malog i darnekuše. Plančićeva vinska priča definitivno je posebna i dobro je da je odlučio nastaviti s njom, jer u njegovim vinima prepoznaje se veliko znanje i emocija. Ovo je prvo malo teže upiti, trebaju za to godine rada i učenja, ali ovo drugo jednostavno osjetite slušajući i kušajući. 

Kad sam već nakon toliko godina ušla u vinograd i "preživjevši" berbu utvrdila da ja to mogu, javno izjavljujem da me vinarska obitelj Bojanić može pozvati  u berbu u svoj vinograd, jer je to zasigurno mjesto s jednim od najljepših pogleda. Nagraditi me umjesto nadnicom, mogu kartonima svog sjajnog Plavca Fortunol 2016  (kojeg sam otvorila baš uoći pisanja ovog teksta) i instant se u mislima vratila na taj zeleni obronak s predivnim pogledom u morsko plavetnilo. 

Mladi Andrea i Toni Bojanić nastavljaju stoljetnu obiteljsku tradiciju o kojoj smo razgovarali dok smo guštali u degustaciji njihovih vina Rose 2019, Forka 2019, Plavac Bojanić Bad 2017 te već spomenutom Plavac Fortunol 2016 koji je moj apsolutni favorit. U svom vinogradu imaju malu kušaonu te tijekom sezone možete i kupiti njihova vina te nazdraviti ljepoti života nakon kupanja na obližnjoj plaži. Samo nemojte pretjerati jer ako ste kao naša družba, smješteni na drugoj strani otoka, morat ćete imati sjajnog vozača (poput naše Mirjane), kako biste spretno i sigurno prošli kroz tunel. 

Mi smo naš uspješan prolaz kombijem proslavile i to prigodno obilježile veselom fotografijom. Za uspomenu i dugo sjećanje. 

tekst i slike: Vlatka Vužić