Prošli smo vikend bili svjedoci jedinstvene i predivne glazbene priče u kojoj je u glavnoj ulozi nastupio mladi virtuoz Zlatko Josip Grgić.

Na koncertu održanom u Beču, prijestolnici glazbe, Zlatku je ukazana posebna čast, od nadležnih tijela Španjolske – dobio je dopuštenje da po svijetu nastupa na gitari koju je izradio veliki Antonio de Torres i sam ju nazvao “La Invencible“ (nepobjediva).

Zlatko je mladić koji svira gitaru od svoje pete godine na vrlo specifičan način, autentičnom španjolskom tehnikom kako su svirali katalonski gitaristi Miguel Llobet, Emilio Pujol i Francisco Tarrega – bez noktiju na desnoj ruci i crevnatim žicama te na Torresovoj gitari.

Mladi glazbenik je svoje znanje stečeno u Beču i bečkoj školi gitare čiji su začetnici bili Leo Witoszynski i Luis Walker povezao direktno sa španjolskom školom gitare koja je bila pod vodstvom Miguela Llobeta i Franciska Tarrega.

Održani koncert je bio posvećen Bečaninu Leu Witoszynski, velikom svjetskom gitaristu i pedagogu koji je podučavao Zlatkovog oca i samoga Zlatka u njegovim početcima.  

U kripti Crkve svetog Petra u Beču, koja je poznata po svojoj prekrasnoj akustici, održan je poseban koncert i ulazi u one ekskluzivne koncerte koji već sada postaju povijesni jer je sedamnaestogodišnji Zlatko Josip Grgić počastio publiku čarobnim zvukom koji stvara jedinstvenom tehnikom sviranja, a koju je predstavio na “nepobjedivoj” gitari (“La Invencible”) koju je izradio Antonio de Torres davne 1884. godine.

Gitara je bila u Fondaciji generala Godije, desne ruke generala Franka i jedina je gitara koja je proglašena nacionalnim blagom Španjolske.

Za Zlatkov koncert u Beču gitara je prvi puta napustila Španjolsku uz posebnu dozvolu Ministarstva kulture Španjolske što je velika čast za mladog Hrvata.

Teško je opisati tu količinu emocija koja  se osjetila u kripti Crkve svetog Petra u Beču, na Zlatkovom koncertu.

Koncert je započeo “suzama” (Lagrima), kompozicijom Francisca Tarrege koje su sve prisutne podsjetile na iznenadni odlazak velikog Lea Witoszynkoga. Ipak, ne želeći ostaviti publiku u tužnom i sjetnom raspoloženju, Zlatko i njegova mladost su publici pružili tračak nade izvedbom posljednje skladbe na koncertu – riječ je o djelu Luisa Bonfe Mana de Carnaval (Jutro u Rio de Janeiru nakon karnevala) s kojim je publika ostala prisjećati se svoga miljenika LeWitiszynskyja.

Nakon Tarregine Adelite, Zlatko je virtuozno u jednom dahu odsvirao Tarreginu Grand Jotu, bravurozne varijacije na španjolski narodi ples. Nastavio je nadahnuto s Llobetovim obradama katalonskih narodnih pjesama. Cordoba, Granada od Isaca Albeniza i Serenata Espanola od Joaqin Malatsa bile su kulminacija koncerta, a izvedba legendarne La Maya de Goja od Enrica Granadosa pokazala je veliki Zlatkov talent i muzikalnost, ali i veliku zrelost u njegovim godinama.

Sa sigurnošću možemo reći da je ovo bio koncert za pamćenje i povijest!

Izvor i slike: Hamar Media